Jedriličarska regata Memorijal Agostino Straulino na Lošinju

7. izdanje regate krstaša na ruti Pesaro - Susak - Mali Lošinj, ukupne duljine 120 Nm održati će se u periodu od 1. do 4. Lipnja u Malom Lošinju. Ova jedriličarska regata dobila je ime po velikom admiralu Straulinu koji je kao najveći predstavnik lošinjske pomorske škole zadužio ovaj kraj. Jedriličarski klub Jugo nastavlja tradiciju te uz pomoć Jedriličarskog kluba iz Pesara prepoznao je vrijednost ovog pothvata.

Očekuje se do 35 jedrilica i pratećih brodova s oko 200 sudionika. Uz sportsko nadmetanje, cilj manifestacije je i bratimljenje luke Pesaro i luke Mali Lošinj te buduća suradnja dva grada, njihovih turističkih agencija i turoperatora na međusobnoj razmjeni programa i projekata.

Jedriličari startaju iz Pesara 1. lipnja u 9 sati te se očekuju u malološinjskoj luci 2. lipnja do 12 sati. Nakon toga sudionici i gosti uz pratnju turističkog vodiča, obići će Straulinov rodni dom i grobnicu. U nedjelju 6. lipnja, jedriličari napuštaju Lošinj i vraćaju se svojim domovima s druge strane Jadrana.

Agostino Straulino bio je i ostao inspiracija i uzor mnogim lošinjskim pomorcima i jedriličarima čiji se pustolovni duh osjeća i danas, osobito u trenutku kada se lošinjskom lukom raspnu jedra lošinjske regate, čiji je inicijator sam Straulino. Osim što je ostavio neizbrisiv trag u svijetu sporta, Straulino i danas predstavlja neizbrisivu sponu između dvije nacije koje su pronašle zajednički suživot na otoku.

Podsjetimo: Agostimo Straulino (10. 10. 1914. Mali Lošinj - 14. 12. 2004. Rim)

U paru s najboljim prijateljem i sugrađaninom Nicolom Rodeom bio je dvostruki olimpijski pobjednik te trostruki svjetski prvak u jedrenju u klasi Star. Rođen je u obitelji s dugom pomorskom tradicijom. Otac Pietro bio je suvlasnik četiri parobroda, a na njima je plovio i stric Giovanni. Otac bi se nakon putovanja volio opuštati u svojoj barci na jedra u čemu mu je društvo pravio mali Tino koji je upijao svaku njegovu riječ o jedrima i brodovima. S pet godina je već znao plivati i ploviti barkom na jedra uz budno oko svog oca. Ubrzo je od oca i strica na poklon dobio malu barku s jarbolom od dva metra. Stric mu je objasnio kako se služiti opremom i zatim mu rekao: “Sada znaš sve, uskoči, opremi i idi” koju je kasnije Tino iskoristio za naslov svoje autobiografske knige “(Opremi i idi! Arma e vai!”).

Nakon završetka smjera nautike na Pomorskoj školi u Malom Lošinju za uspješno školovanje otac ga je nagradio s dvije godine slobode. To vrijeme Tino je iskoristio za plovidbu na petmetarskoj barci s kojom se zajedno sa psom otisnuo prema dalmatinskim otocima, izbivajući od kuće i po nekoliko tjedana. Provodio je vrijeme loveći ribe, upoznavajući ćudi mora i vjetra te izoštravao osjetila iskušavajući svoje mogućnosti i granice. 

Upisao je Mornaričku akademiju u Livorno 1934. a u talijanskoj ratnoj mornarici služio je do umirovljenja. Kao podvodni diverzant umalo je oslijepio 1946. u eksploziji pri razminiravanju luke Taranto.

Zvali su ga „Mag vjetra“ jer je znao ‘nanjušiti’ promjenu vjetra prije no što bi došla. Kao zapovjednik školskog borda “Amerigo Vespucci” izašao je iz luke Taranto pod punim jedrima, bez motora ili tegljača, kroz uski prolaz pokretnog mosta 1965., što do danas nitko nije ponovio. Iste godine na jedra je doplovio u London po rijeci Temzi. Za zasluge u talijanskoj ratnoj mornarici dobio je 9 odličja. 

Od 1997. do 2002. pet godina uzastopce pobjeđivao je na talijanskoj regati za veterane Over-60’s. Peti puta pobijedio je u 88. godini, dvije godine prije svoje smrti.

Živio je u Rimu sa suprugom i kćerkom, a kad god je mogao volio je dolaziti na Lošinj svojom brodicom „Kerkyra“. Predsjednik Republike Italije Carlo Azeglio Ciampi 2001. imenovao ga je Vitezom Velikog Križa i odlikovao ordenom za zasluge. Nakon posljednjeg ispraćaja u Rimu, helikopterom Ratne mornarice Italije prebačen je prema vlastitoj želji na svoj rodni otok gdje počiva u obiteljskoj grobnici na Svetom Martinu.

Počasnim građaninom Lošinja proglašen je 2000.