Na Sleme, na Sleme, na Sleme ! - Blog - LiveCamCroatia, Istraži Hrvatsku
Na Sleme, na Sleme, na Sleme !

Na Sleme, na Sleme, na Sleme !

Na Sleme, na Sleme, na Sleme... pjevali su 1966. na prvom Festivalu kajkavske popevke Tomislav Borić i Radek Brodarec. Ta je pjesma postala i neslužbenom himnom zagrebačkih izletnika koji bi odmor od gradske vreve potražili na vrhu Zagrebačke gore.

Zagrebačka gora, Medvednica i njezin vrh Sljeme u povijesti je bila prirodni štit grada, lovište, izvor pitke vode i šumskih plodova za tada mali Zagreb grad. Danas je Medvednica park prirode i popularno izletište i zelena oaza prirode u neposrednoj blizini grada, koji se proširio i na njezine obronke.

 

Već u 19. st. pojavljuju se ljudi, koji se uspinju na Medvednicu iz rekreacije, a prvi organizirani uspon nekog planinarskog društva zabilježen je 1875. Planinarstvo i planinarska društva postaju sve popularniji, grade se i uređuju razni objekti, lječilišta, planinarski domovi, izletišta i skloništa, te na Medvednicu dolazi sve veći broj ljudi iz svih građanskih slojeva kroz sva godišnja doba.

Godine 1898. otvorena je prva prava cesta do vrha, a u razdoblju 1917-1926. godine Medvednicom je vozila i željeznica uskog kolosijeka (760mm), građena za potrebe iskorištavanja šuma sa zagorske strane. Trasa se brojnim serpentinama, uz nekoliko odvojaka, provlačila klancima i obroncima da bi dosegnula najvišu točku na skoro 800 metara nadmorske visine. Mreža pruga je bila duga oko 20 km, a za vuču vagona korištene su parne lokomotive. Ova šumska željeznica je nakon iscrpljivanja šume demontirana.

Oko 1911. pojavljuju se prve ideje o povezivanju vrha Medvednice sa gradom putem žičare. Teškoće Prvog svjetskog rata nisu dopustile realizaciju tog projekta. Ponovno, 1928. te početkom 40-tih godina počinje se ozbiljnije govoriti o Sljemenskoj žičari te se ona uvrštava u razvojne planove. No opet kriza, potom i Drugi Svjetski rat ometaju realizaciju planova, te inicijativa pada u zaborav. Nakon Drugog svjetskog rata jača izletnički duh građana te se na Medvednici grade novi sadržaji, kao što su novi planinarski domovi i skijaški tereni. Izgradnjom tramvajske pruge od Mihaljevca uz Gračane do Dolja 1950., definitivno je napuštena ideja o izgradnji pruge do Šestina, čime je dugoročno određen i pravac kretanja izletnika prema Sljemenu, a time i lokacija buduće žičare. Tako se 1953. godine u desetogodišnji plan razvoja grada uvrštava i izgradnja žičare do vrha Medvednice.

Odlukom grada, 1959. započinje se sa projektiranjem, a cijeli posao povjeren je ZET-u. Sječa šume, po trasi buduće žičare, započinje 1960. Već 1962. započinje gradnja konkretnih objekata, a sama žičara je puštena u pogon 27. srpnja 1963. godine. Duljina trase bila velika, a na trasi se pojavljuje i jedan veliki raspon uvjetovan konfiguracijom terena, pa se u izboru sistema žičare prednost dalo kružnoj dvoužetnoj kabinskoj žičari.

Objekti žičare bili su modernog arhitektonskog izričaja tog vremena. U sklopu gornje postaje nalazio se kompletan pogonski dio sa strojarnicom, a u donjoj postaji nalazili su se utezi za napinjanje užadi. Trasa duljine 4017 metara, bila je tada najduža u Europi kod kabinskog sistema žičara sa jednim pogonom i u jednoj cjelini bez međupostaja. Sama se trasa sastojala od 13 čeličnih stupova rešetkaste konstrukcije visina od 7 do 40 metara. Najveći raspon bio je između stupova br. 1 i 2, a iznosio je čak 606 metara, dok je visina kabina iznad tla dosezala 65 metara, što je putnicima stvaralo spektakularan doživljaj, a mnogima i strah, pogotovo kad bi se i kabina zbog naleta vjetra znala prilično zaljuljati. Gotovo cijelom trasom pucao je prekrasan pogled na Zagreb i okolicu. U vožnji se uvijek mogao čuti karakterističan zujavi zvuk, a kabine bi se ponekad uz buku znale dosta zatresti prilikom prolaska kroz zateznu stanicu na sredini trase ili prilikom ulaska u postaju. Kako se trasa nalazi na području dosta izloženom naletima vjetra nisu bili rijetki prekidi prometa.


Putničke kabine, njih 90 za 4 osobe, građene su od aluminija i spajane zakovicama. U svakoj putničkoj kabini su dvije nasuprot okrenute klupe za po dvije osobe, a vrata se otvaraju ručno.

Na podu kabine nalazio se podni otvor za spašavanje, koji se prema uputama spasioca koristio u posebnim situacijama. Ako bi kabina iz bilo kojeg razloga ostala trajno nepokretna na dulje vrijeme, spasioci bi došli do točke na kojoj se kabina nalazila te bi putnike pomoću posebne opreme spustili na tlo. U cijelom razdoblju postojanja sljemenske žičare mnogo su puta vršene vježbe spašavanja, ali samo jednom 1973. godine putnici su uistinu stvarno i uspješno spašavani. Tokom cijelog radnog vijeka sljemenska žičara nije zabilježila niti jedan smrtni slučaj niti nesreću, osim orkanskog nevremena s pijavicom, koji je na nekoliko sekundi 1973. godine pogodio taj dio Medvednice. Tada je 5 kabina ispalo sa nosivog užeta i ostalo visjeti na vučnom/pogonskom užetu. Niti jedna kabina nije uistinu slobodno pala na tlo potpuno se odvojivši od užadi.

Građani su dobro prihvatili žičaru te su vikendima gotovo cijele godine bilježene velike gužve na postajama. Polasci su bili svaki puni sat, a kabine su polazile sve dok je bilo putnika u čekaonici. Vikendima i u vrijeme većih gužvi žičara je bila u pogonu neprekidno.

Tek 90-tih godina, povećanjem broja osobnih vozila, gužve su se na žičari smanjile, no žičara je i dalje ostala posjećena i popularna pa su je mnogi doživljavali kao atrakciju i svojevrsni simbol grada.

Početkom novog tisućljeća počelo se razmišljati o modernizaciji žičare i njenoj budućnosti. Zbog starosti pogona, uporabne su dozvole nekoliko puta produljivane, no pogon je uvijek bio u izvanrednom stanju te sigurnost nikad nije bila u pitanju, čemu je pridonijelo redovno, detaljno i savjesno održavanje. Tek 2007. godine došlo je do manjeg kvara na jednom od vučnih elektromotora pa je taj događaj iskorišten za pokretanje inicijative o izgradnji nove modernije žičare. Sljemenska žičara prekinula je s radom 30. lipnja 2007. nakon 44 godine vjernog služenja.

Kabine stare žičare prodane su raznim zainteresiranim kupcima, a neke su poslužile i kao ukrasi kafića ili umjetničke instalacije na zagrebačkom Adventu. Najveći broj, njih deset, nalazio se u kultnom zagrebačkom klubu Jabuka. Jedna od kabina je u uredu u poslovnom kompleksu na Zavrtnici. Tri se nalaze na terasi kafića na Trešnjevci, a jednu kabinu možemo vidjeti pokraj prvog tramvaja u Tehničkom muzeju Nikola Tesla koji je 2013. u suradnji sa ZETom proslavio 50 godina sljemenske žičare.

 

 

Prijavite se na newsletter

Upišite svoju Email adresu i primajte informacije o LiveCamCroatia. (e-mail adresa se koristi isključivo u svrhe slanja promotivnih ponuda i novosti, nije javno vidljiva)

Naši partneri